preskoči na sadržaj

Osnovna škola Majstora Radovana Trogir

Login
Školsko zvono

Centri izvrsnosti

Sigurni internet

Obavijest
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Pričigin
Autor: Tomislava Ečić, 23. 3. 2015.

U subotu, 21. ožujka 2015., u Gradskom kazalištu lutaka održan je DJEČJI PRIČIGIN. Između deset izabranih radova odabran je i naš učenik Adrian Buble sa svojim radom "Jedan školski dan".  Adrianov rad pročitajte klikom na Opširnije.

 

 


Jedan školski dan

Ujutro me mater budi i samo šta me ne prolije kanton ladne vode pa bi to onda bio moj Ice Bucket Challenge. Dižen se s očima na po koplja. Iden oprat zube pa mi sva pasta pade po majci pa onda stvarno poludin. Mater se iz dnevnoga boravka dere: „Adriane Buble, izlazi iz zahoda i aj ća, i ni me briga jesi gol il' nisi! Aj ća! Osan manje deset je.“ 

Izlazin iz kuće (u robi, naravno) i samo šta ne paden niza skale. Dolazin zadnji u razred, izmotavan se šta kasnin, a nastavnik će hladnokrvno: „Sidi!“  Vadin krive knjige. Onda san još zaboravija onu Bibliju od udžbenika.  Onda mi lik šta sidi sa menon upade: „E, znaš šta san jučer jia za obid?“ A ja pitan (iako me ni briga): „Šta?“ A on će na to: „Pohano i blitvu.“ A ja onako bezveze: „Blago ti se!“ Okrićen se i pričan s drugima i ni me briga oće li mi stavit jednoga asa od po metra u imenik.

Zvonilo je. Dolazin u razred i javljan se nastavnici. Malo ponavljamo pa nekoga pita, a ja dižen stalno ruku, a ona ništa. Od petnajst pitanji zna san baren dvanajst, a odgovorija dva.         

Onda iden na tjelesni pa trčen ka nika luda beštija oko ciloga terena i skačen priko niki drveni đavli. „Matere ti, parin niki atletičar!“

Konačno iden na veliki odmor, čekan u redu koji je duži od Kineskoga zida za samo jednu colu, a onda u redu čujen: „Kako si rišija sedmi, … a oda ti ona dođe i poljubi ga u usta, … vidi onoga degena…“ Izađen vanka  iz dućana, malo se zezan s ekipon pa opet u klupe.  

Dolazin na hrvatski, a tamo padeži - lokativ, akuzativ, genitiv, instrumental...; vrste riječi, pa muški, ženski i srednji rodovi, pa glagoli u perfektu, imperfektu, pluskvamperfektu (ili tako nešto)... Ima ih masu, majke ti! Pa nike rečenice i surečenice, pa glavne, pa zavisne, pa nezavisne  (ka da rečenica ni rečenica). Dobro san živ.                

Onda iden na likovni, a tamo se svi deru ka nike sirene pa lupne dnevnik oba stol i ... tišina... Na dvi sekunde. Onda bacan kolure po karti, maćan sebe i stol. I nisan jedini, a neki tudumi i tudumice uspili su i ovde dobit keca ka zeca. I na kraju svega zvuk ljubavi i mira – zvono. Iako grozno kreštavo zvuči, najviše ga volin čut.

Iden doma. Pričan puten s nekin likon, penjen se uza skale po ure, uđen u kuću, bacin boršu, izujen patike i prolijen se na krevet.

A onda će mila mi mater: „Adriane, sinko, aj trkni mi do dućana!“ I šta da van rečen.

 

 

                                                                       Adrian Buble, 7.d

                                                                       OŠ Majstora Radovana, Trogir

                                                                       Mentorica: Valerija Zečević





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju